Mea maxima culpa
… jer klečim nad plodnošću
i nezavjetnim svitcima dana.
Netko je obrao
svu tamu moje voćke
i ja postadoh starica.
… jer ulazim u grob.
Crveni leptiri miluju memlu
i ukosnice u dječjoj lubanji.
Netko je zaustavio igru.
Ozarenost nije čovjekolika.
… jer blijedim
na dlanovima bedema.
Umiranje je sporo
i podsjeća na život.
Netko je na giljotinu poslao
divlje poljsko cvijeće.
Makovi i đurđice
gube razum
pred ožiljcima straha.
Mea maxima culpa
svi ste vi
pod zemljom
i svi vi
u razjarenim grobovima.
Mea culpa u pepelu
i
mea culpa u vodi.
Culpa obješena
o granu crnog morusa
kojeg netom obraše
zlatoruki dječaci.
A šta ja sad da kažem ?????
Dušo ti si stampedo u poeziji....srušila si i mene a bome sam gromada ;)
!!!!!!!!!! Naklon moj imaš!
Izvrsna kompozicija prepuna snažnih metafora i vrhunaravnih pjesničkih slika. Oda poeziji.
Nikita, i moj naklon za ovu vrhunaravnu pjesmu ispunjenu s misaonošću, potpisujem sve lijepe komentare. Uživah čitajući, svaka ti čast Poetesa!
Veliki pozdravi s osmjehom i zagrljajem ti leti!
Katica :)
Izliv krivde, ki je samo odraz življenja, občutljivosti, zavestne poti, ki ji p. s. sluti konec. Pesem gane bralca in trka na njegovo zavest, čestitke,
Ana
Čestitam ti na poeziji koja obuhvata bezvremeno, i ne stoji nego se širi i pomiće. Tome se divim i lijepo mi je uz čitanje.
Veliki pozdrav frende.
Čestitka, draga Niki.
Lp,
Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 30. 09. 2018 ob 18:13
- Prebrano 699 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 319.44
- Število ocen: 16