Ljudi kao ti i ja,
skamenjeni u nepostojećim salama bioskopa,
koji su umeli da rastežu kafu u nedogled,
drže se za ruke na ledu dok reže žuti mraz
i odvode kući okrvavljene strance,
ljudi sa rečima iz knjiga u pohabanoj odeći,
ljudi iz poslednjih redova,
to smo mi – stare košulje bez bar-koda –
mi što ćemo se sresti kraj vode blage u sećanju,
ćutati i gledati izgubljeno vreme,
ukradeni prostor,
a zatim nestati kao so na pločniku,
kao so otići čistih ruku,
bez pozdrava, bez kajanja,
znati da je prošlo što nikada ne prolazi
i da smo napokon blizu proleća koje nam je
pre početka zelenim listom obećao neko
čije ime izgovoriti više ne znamo.
Iz cilkusa „All strings attached”?
Prvoosebni množinski subjekt, ki s tem, ko opisuje ljudi, kot smo mi tudi daje slutiti, da obstaja druga stran, tista, zaradi katere imajo občutek izgubljenega časa in prostora ... iz pesmi veje blag poziv k solidarnosti, sočutnosti ... čestitke,
Aan
Hvala puno, Ana. :)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Vladimir Vuković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!