Živim u srednjem vagonu:
mir su mi ptice u razorenom svetlarniku.
Strvinarim
zemljom Alchajmera i srednjevekovne slave
pa mokrim Volgu i dišem Konstantinopolj.
Bacim zenice na brze pruge raka
– zatim sve baci mene –
pažljivo zakopčam blu džins.
Mog doma nema no svrati:
ja živim u vagonu bez krova
kroz koji teku Sava i Dunav.
Iz ciklusa „All strings attached?”
Predobra pjesma, Vladimire. Snažno dotiče.
Srdačan pozdrav iz Zagreba!
Katica
Hvala puno, Jagoda, hvala puno, Katice. :)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Vladimir Vuković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!