Vpisujem kodo vsemu znanju.
Ostanite preklete hipoteze nasprotij.
Podrejam se hierahiji insektov.
V nevednosti je nirvana.
Nihče ne razume zapuščine Sumercev.
Nibiru je iztiril iz svoje orbite.
Anunaki so zavrgli neizpopolnjene kreacije.
Ne zanimajo me več sledi v Nasci.
V možganih je Matrica,
ki jo hočem izničiti.
Blagoslovljene nakopičene lobanje v katakombah.
Ne sanjajo več lucidnih sanj.
Me slišiš Smrt?
Sadistka si, ki me prepuščaš počasnemu razkroju.
Vsak dan pospravljam za tabo.
Danes ti dajem odpoved.
Odhajam na potovanje
po spiralnih stopnicah tuje domišljije.
V devetem krogu bom obiskala zavrženega sina
nekega božanstva.
Izpila bova zdravljico kaosu,
nato mu bom podarila možgane.
V skriti votlini se masti
še zadnja živeča Sirena.
Z lažjo mi je premamila imaginarca.
Sama sem.
Sama.
Uspavana na makovih poljih.
Nobenih preskokov več po paralelnih svetovih.
Naj si me nihče ne drzne zbuditi.
Odplačala sem dolgove.
"Svit"
Hvala za tvoj čas. Vsekakor.
Naj ti mine dan brez ugriza.
Poslano:
05. 08. 2018 ob 13:09
Spremenjeno:
05. 08. 2018 ob 13:10
Filia, ta pesem me je začarala. Kar ne morem se je nabrati. Prvič sem jo samo preletela, sedaj pa jo berem že četrtič.
Navajam nekaj stihov, ki so me prevzeli:
Vpisujem kodo vsemu znanju.
Ostanite preklete hipoteze nasprotij.
V možganih je Matrica,
ki jo hočem izničiti.
Me slišiš Smrt?
Vsak dan pospravljam za tabo.
Danes ti dajem odpoved.
lep dan Marija
"triglav"
Hvala, Marija.
Misliš, da je potrebna starost, da ugotoviš, kje domuje sreča? Ne vem … Meni so se že zdavnaj odprle oči, da bolj kot so ljudje preprosti, srečnejši so. Nekje sem prebrala izjavo (žal sem pozabila vir) :"Več znamo, bolj vemo, da nič ne znamo." Mogoče še obstaja kakšno pleme, ki naravno sprejema vsakdanjik; združeno in srečno v življenju in smrti.
Ne misli preveč. Lažje ti bo.
Iskreni pozdrav "filia"
Poslano:
05. 08. 2018 ob 18:25
Spremenjeno:
11. 08. 2018 ob 23:39
Filia, odlična pjesma. Savršeno si opisala protokole suvremenog života: kodiramo stvarnost i bivamo kodirani, matričimo i bivamo umatričeni. Jedino katakombe na jedan perfidan način daju odmor od svakodnevlja. Kao vojnici Smrti dižemo bunu i otkazujemo joj pokornost. Svoje korijenje tražimo u tuđim korteksima i imaginarnim bićima koja nas, umjesto mirom, daruju kaosom i usamljenošću. Moramo li željeti san u usporednim svjetovima da bi usnuli bar do te razine svjesti da budemo samosvjesni (a i te kako svjesni težine koja nam je u ruke položena)?
Filia, nevjerojatan rasjek dubokosti razmišljanja. Vrlo me se dojmila tvoja pjesma jer je baš mojom logikom (dakle udvojenosti i usporednih svjetova koji funkcioniraju u "realitetu") rasvijetlila kaos života, životarenja i umiranja. Smrt je uvijek korak do nas, niti ispred niti iza. I nije sigurna niti u jednom trenutku. Mislim da ti shvaćaš što ti želim poručiti, jer i ovako se raspisah preko mjere.
Sveti je ovo gral misaone poetike. Napih se do sitosti iz njega.
"nikita"
Najlepša ti hvala, Branka.
Globoko si se potopila in naredila tornadni izdih. Na takšno analizo pesmi bi se lahko odzvala s celostno razpravo. Obe veva, da bi bila odveč. Hvala ti za vsako misel. Vprašanja, ki so se ti postavila, si utemeljila z dejstvi, ki so kar nanizana v tvojih utemeljitvah. Izražena je moja deluzija.
BEREM TE in hvala da me bereš.
Draga moja filia, dogode se tako te neke pjesme, poput ove, s kojima se moram, jednostavno moram poput oluje sudariti. Onoliko puta koliko je to neophodno, da se shvati i prihvati (dakle beskonačno puno). Volim biti luda oluja. A sad stajem.
Ugodnu večer, mila.
"nikita"
Saj razumeš … Naboj elektrike v zraku usklajen z nabojem elektrike v telesu. Prvinskost pristnosti! Razumem adrenalin lovcev na tornade. Joj, saj to ne spada več sem, kar zanesla si me :)).
Hvala za "odmik" ...
Poslano:
06. 08. 2018 ob 18:42
Spremenjeno:
06. 08. 2018 ob 18:50
Da, filia, vrebati oluju, opkoliti je umom i potom hermetički zatvoriti unutar vlastita 24 rebra. Ono što slijedi sami je vrhunac poezije: rat psihofizičkih izboja i preživljavanje u stratumu opeklina duha. Lovci na bljeskove vremena. To su pjesnici. To si ti, filia.
Vidiš, nisu slučajnosti naše profilne fotografije. Jedna predstavlja ženu-pjesnikinju na vrhuncu boja koja se implodira u samu poeziju.
Na drugoj je žena-pjesnikinja klonula u umoru te iste poezije, isuviše svjesna svoje fizičke nemoći i sulude snage svog ratia.
E, sad nadrobih svašta...
Inače, ova pjesma je deffo vrhunac udvajanja čovjeka i riječi. A sad bježim, da ne dobijem po sebi koliko mogu pisati. ;)))
PA TI NISI STVARNA !!! :))
Hhaha, jesam, jesam, baš poput tebe. Stvarna, tvarna i sposobna prepoznati pomicanje jednog te istog trenutka vremena u multiparalelizmima. Opet, baš poput tebe.
Ujetost v širino (več veš, bolj si zmeden) in koncepte, ki razlagajo svet, ujetost v minljivo telo in pretnja smrti - temačnost, ki se (v pesmi) prelomi v upor: odhod, namerno izolacijo od matirice in iskanje biti znotraj sebe, ki še utripa na svojstven način ... pesem za večktratno poglabljanje skozi branja, čestitke,
Ana
Vrlo snažni i duboko misleći stihovi, draga Filia. Posebno (ipak) izdvajam:
…. Uspavana na makovih poljih.
Nobenih preskokov več po paralelnih svetovih.
Naj si me nihče ne drzne zbuditi.
Odplačala sem dolgove.
Sve čestitke uz lp,
Katica
Urednica Ana
Hvala lepa za tvojo utemeljitev in še posebej hvala, da nisem rabila rehabilitirati "Kaotične". Ne bi mi uspelo. Preveč je bila impulzivna.
Hvala, da me Bereš …
Pozdrav "filia"
Katica
Bilo bi lepo, če bi lahko bilo …
Hvala ti. Ne zaspi še na makovih poljih. Vzemi si še vse lepo, kar se ti ponuja; tudi znanje.
"filia"
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: filia
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!