Da,
ja sam Demon iz
Munchovog " Krika. "
Izobličen.
Gojenče zarobljeno u
strahotni obruč boli,
mrtvoprirodni oblik uokviren
u krvavo nebo ponad Ekeberga
pastel na kartonu surovoga fjorda.
Da, ja sam Demon iz
Munchovog " Krika. "
Snivam u samoći
dok slike stvarnoga svijeta
raščlanjuju se u sate mojih
sto dvadeset petogodišnjih očiju.
Želim osjetiti zvukove što zvone
drugačijim tonom.
Ja,
Demon iz Munchovog " Krika "
kroz ram ekspresionizma izlazim u sadašnjost.

Dijalog 

Pjesnik : Što tvoje stare oči vide u svijetu tom ?

Demon : Vide sliku kaosa
opustošenje svega,
sive gradove u betonu i čeliku
minska polja, vlažne samostane.
Vide usne što govore, a ništa ne kažu
knjigu bez slova, ljude bez osmjeha.
( Da, vidio sam i sve i ništa !)

Pjesnik : Da li si što čuo pobogu ?

Demon : Čuo sam pjesmu sirena
u kolijevci smrti,
mlazne motore ratnih aviona
jezivi jauk promrzlih makova,
čuo sam grku molitvu gladnoga djeteta.
( Uši ostadu gluhe ).

Pjesnik : O tugo, jesi li osjetio što ?

Demon : Osjetio sam zlo
Pandorine kutije kako se poput karcinoma
širi krvotokom čovječanstva,
poraz slobode, epilepsiju razuma,
osjetio sam vrisak prirode
vapaj zgaženoga srca.
( Dok me bol lomila, ništa osjećao nisam ).

Demon otpija kap vode
briše oznojeno čelo.

Pjesnik : A ljepotu , jesi li je uočio ?

Demon : Oooo jesam prijatelju
prekrasnu simfoniju Bedricha Smetana
duboku poeziju velikoga Lorce,
bjelinu snijega Himalajskih vrhova
morsko plavetnilo predivnog Jadrana.
( Sve sam to uočio,
ali zavjesa čemera prekriva vidike ).

Pjesnik : Što ti je činiti nakon svega ?

Demon : Ha ! Što ! Dragi !
Vraćam se u okvir
svoje tjeskobne slike,
strahotnoj monotoniji
mrtve prirode,
krvavom nebu ponad Ekeberga
samoći Norveškoga fjorda,
umobolnici što gleda na most
Edvardovoj sestri što maše s prozora.

Draži mi ipak moj jed
nego svo blještavilo tvog betonskog svijeta.

Lean Radić