Svijeći da bi gorjela
stijenj treba
a stijenju vosak
i tijelo voštano
potrebno je
da plamenim se
žiškom diči
da ne jenja
mada i stijena tvrda
zna da se mijenja
da gori
sva suncem užarena
pa bi da prži takva
lebdeća nam krila
pod nebom ognjenim skamenjena
dok trajemo u svečanosti burnoj
užganih svijeća
mi rane srasle u vjeri
da jednom jedno ćemo biti
ti na dlanu mom
a ja na tvom
kao žive stijene
u more vrelo
vremena
uronjene.
Lepe prispodobe o povezanosti vsega z vsem v tem lirično zvočnem izgorevanju ... čestitke,
Ana
Eto mene opet sa čestitkom od srca, Duško.
Lp!
Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!