Odavno ne videh sovu
i granu na kojoj sovi,
ni onaj pogled njen strašni,
kad ti se smuči
što si uporan da gledaš u strašne oči,
jače od jučerašnjeg dana,
kada su neke ljubavi završile u paklu,
a neke pretrnule od prevara i užitka.
Odavno ne videh tu upornu pticu,
sovu,
ta nimalo luda ptica,
samo je čudna i strašna kada te pogledom sroza,
pa se predomisliš i opet buljiš,
a ona buljava,
ne menja raspoloženja,
ne beži od kiše,
ne traži ruke, ljude, obale, drugarice.
Sova je muško, ima svečano odelo i noċ joj je u Kini najdosadnija,
svi su joj ljudi isti.
Na kraju, plašim se kada o toj ptici pišem,
ja je odavno ne videh, a noċ ponekad u odelu bulji...
U mene.
Poslano:
21. 01. 2018 ob 18:02
Spremenjeno:
21. 01. 2018 ob 18:05
Pozdravljena
Ne boj se sove; boj se ljudi. Tudi te ptice se bodo skrile. Mogoče vedo več kot mi?
Zanimiv vpogled iz oči v oči ...
"filia"
Hvala "filia". Lep pozdrav, Tatjana.
Zelo zanimivo. Sova kot prispodoba smrti. Tako se je pesem dala prebrati meni.
Izmed perja besed nas vse gleda - smrt.
Odvračamo pogled.
Lp
pi
Hvala, Irena. Lep pozdrav, Tatjana.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!