Stražarimo u svojim straćarama
drvenim drevnim
pod strehama
u strahu da je srce
samo vremešna krvava zvijezda
i da će nas ostaviti
kad ga najviše trebamo
u nekoj vrsti
biološki nepredvidljive
autocenzure
dok snivamo krik
očajnički klevetničke
koketne slobode
koja naravno kao i Bog
nema lica poznatog
a što se truni
pršti i raspršuje
u snom ugaslim očima
nas avangardnih nevjernika
u prstima nježnim
i razmaženim
nad patetičnom sonatom
germanskog kralja
gluhog od ljubavi
vjeruj mi da nemam ništa protiv
odlazaka i dolazaka
gubitka strastvene čežnje
u svakodnevlju
i ljudi osiromašenih
refleksnim zagrljajima
nemam baš ništa protiv
prostih riječi
ni beskrajno dugih
beznačajnih rečenica
(kao što je ova)
ako me umiriš noćas
tom očaravajućom linijom leđa
na kojima bih
vjeđama vječno da počivam
ženo.
Rahločutna, iskrivo zagonetna, ironično bodičasta in ljubeča pesem ... čestitke,
Ana
Duško, čestitam na još jednoj tvojoj pjesničkoj uspješnici i, dakako, nagradi.
Sunčan pozdrav!
Katica
Hvala od srca na lijepim riječima, Ana i Katica !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!