Kao djeca dozivali smo jedno drugo
u osvitima rumenih jutrenja
loveći zlatne strune sunca;
ti, u surim divljim planinama
ja, u smaragdnim livadama.

Dozvali smo se kroz uho oblaka
jedne snjegovite duge zime
i htjedosmo zaustaviti vrijeme.
Usnama si mrvio srebrni prah
s mog promrzlog ružičastog lica;
voljela sam miris tvoje puti,
boje koje su ti u očima ostavile zvijezde,
zagonetnu igru neizgovorenih riječi.

Bila je to samo naša bijela zima
svjetlucali su čavli na nebeskom svodu
obasjavali zamrzle raskrsnice putova
dok slušali bismo blues u noći.
Izmjenjivala se godina za godinom
prestali smo lutati divljim stepama
vjetar nas je nosio u istom smjeru
poput dva modra različka na jednoj stapki
mi se lagano spustismo ka zemlji.

Još i sad mi srce snažno zatreperi
kad te ugledam iza suznih trepavica;
znam da ću te i dalje voljeti.

Katica Badovinac