Stvaram bijeli oblak iznad glave
ljepši od dvera ponad uzvisine;
vjetar ga ziblje kao vlati trave
k’o ljiljan divovski on je poput dine.

Obasjavaju ga zvijezde kada smrkne
pun je sjaja kao grumen kristala;
zvjerad u gustišima na njeg’ cikne
upirući pogled put njegova areala.

U oblaku su sve šutnje planina
neispjevane pjesme serafina
i strasni mirisi čeznutljivih tišina.

Po beskrajnom nebu čak do Boga
profinjeno on pleše kao balerina
uz zvuk usne harmonike tko zna koga.

Katica Badovinac