Uvijek kad joj se vraćam
začuđena stojim pred njenim
smirenim čelom uz prozor
Dok mirno prebire
po tragovima svoje samoće
koja mi uvijek preore grudi
počinjem vjerovati
da s ponosom nosi smiješak
kao da svijetu želi naglasiti
da svatko će jednom
i licemijeri što joj masku milosrđa
nad svenulo lice nadnosiše
kad padnu krinke života
osjetiti isplativost
njena križa
Stojim u čudu pred njom
koja više ne skriva
svoju pogrbljenu sjenku
ispod naših starih dubova
i ne drhti u samoći i nemoći
pred onima koji još beru plodove
preko leševa i urlikom
nacionalističkih pokreta
koji su zaboravili
da je pljesak zaslužio
jedino čovjek koji je
svakom čovjeku
samo čovjek
Salke, hvala na komentaru. Znače dojmovi, uljepšaju put pjesmama.
Lijep pozdrav,
Mirko
"pred poluljudima
koji su zaboravili
da je pljesak zaslužio
jedino čovjek koji je
svakom čovjeku
samo čovjek"
svidelo mi se
Dragi Mirko, sjajno si opevao tu stranu srca čestitog i časnog čoveka ili žene... Rezigniranost zbog poluljudi o kome govori "smirenim čelom uz prozor
Dok mirno prebireDedino,
Milena,
vaši me komentari obavezuju...
Hvala. Želim vam ugodan i kreativan dan.
Pesem, ki s podobo samotne in nemočne starke, stopa pred nas kot domovina, ki je opustošena - temu v prid govori tudi zaključek pesmi, ki poudarja človečnost kot edino merilo odnosov ... čestitke,
Ana
Najljepše se zahvaljujem, Ana.
Ugodnu večer želim.
lpm
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!