I sutra ću ti reći
da te beskrajno volim
odagnat ću misli
kao lake laste na Jug
uramiti nas u razdrljeno nebo
i dospavati noć
nalakćen na stol
poput snijega u prosincu
zakačenog o granje
a ti mirno dišeš
mirno
do jutra

i sutra ću ti reći
da te beskrajno volim
i kad se Mjesec sruši
od hladnoće
od starosti
(jer krila mu, gle, zamrla)
na zaleđenu kakvu lokvu
na cesti
gdje sirotinja je nekad
bila posvema sirota
kao imperija bespravnih invalida
s osmijehom čednosti
za okoštalu budućnost
izbrisanu s dlanova
kud cvao je kristal
u epitelu mirisne kože
a ti zaista si najljepša
ljubavi

i sutra ću ti reći
da te beskrajno volim
na obalama nekog novog
samo našeg mora
pred mudrim svjedocima
nepoznatih dubina i modrina
gdje zvijezde kao laste
otresaju prašinu s perja
nakon duga leta
a ti me u oči
uranjaš svoje
sve s dušom od vjere
i lomnim rebrom
kao da prvi put me vidiš
kao da prvi put ljubiš.

Duško Babić