Stigla je jesen u moju samotnu sobu
s mirisnim dunjama na starom ormaru
i zdjeli slatkog grožđa kao njenom daru
odagnala je u meni nakupljenu tjeskobu.

Zlatnožute dunje u nizu kao sunce žare
vratiše me u neke davno sretne dane
kad odjekivale su trgovima pjesme znane,
a na uglovima sretala bih čađave kestenjare.

Opijena aromom što širi se zrakom
ne čujem više ni zamorni cijuk pile
već slušam glasove razdragane i mile,
pa mi se i lice umorno ozari smiješkom.

Katica Badovinac