Upirem pogled često u visine
u plavetni beskraj sjajnoga neba
promatram na njemu čudesne oblike
što prekrivaju lelujavu modrinu.

Maštovita igra svjetlosti i sjena
izmjenjuje pulsiranje paleta
stvarajući zanosno blistave slike;
paperjasti oblaci narisaše ženu
ogromnih ruku koje pruža meni.
Trepnem, i već jedrenjaci plove pučinom;
gledam i platna poentizma
kao da ih je stvorio onaj što je poput Boga,
a vizije se preslikavaše iz jedne u drugu.

Tonovi se razlijevaju kao na platnu
likovi postaju rabuzinsko rozi
poput krda ružičastih slonova
na prostranoj ravnici se nižu
nalikuju pomalo lijepoj prozi.
U trenu se na tirkiznoj vodi pojave
bijeli, grimizni i žuti lopoči;
mijenjajući boje kao u snovima
nalikuju Monetovim platnima
i njišući se u ritmu slično klatnima
nestaju u zračnom vrtlogu.

Odjednom nebeski svod prekriju sivi tonovi
kao pepeljasti pijesak Delibatske pješčare;
oblaci mračni i teški najaviše prolom
i s pljuskom izbrišu sve impresije.

Katica Badovinac