Dok si spavao i sanjao da je smijeh
i život trajao samo jednu večer
slušala sam dugo
kako naš plot i naš prag
zatrpava snijeg i kako raste
u studenom južnom prozoru
i žalila sam što ne mogu
napisati pjesmu u svakoj tvojoj
slici sna s kojima silazimo u sumrak

Dok si spavao i sanjao 

sve dublje svitanje šiljilo je
moju olovku, ali ja sam samo
crtala ptice što u noćnoj tami umiru
ti si po zidovima prosinca
razgrtao moje crteže  

Jesam li sanjala noćas kako sanjaš
da strepim i jecam dok čekam
da iz samotne noći kroz prozor
proviri crna misao koja će me
netremice gledati
sve dok u sobu ne uđe majka
koja se nikad ne vraća, ali žudi
postati fosil po kojem će
vječno za mene padati pahulje
mekane kao njena kosa
i tihe kao tamne ptice
urezane u zidove prosinca

mirkopopovic