Netko iz kaleža svoju tugu isipa
poput peludi cvjetnoga praha
kojeg povjetarac poljima osipa
ne uzdižući ga do punoga daha.
Čvrsto i duboko izrasla je u meni
tmasto srce obavila jakim zagrljajem
tako silna bezglasno treperi u sjeni
odjek eha ćutim svakim otkucajem.
Često ispunjena bolnim krikom
nalik na jecaj s vojnikova humka
što poput plime prelijeva se žalom
i zaustavi na hridinama kao arka.
Čujem je u glasu žalobne žene neke
koja svoju gorčinu u srce mi naspe
njene olovne oči postadoše meke
dok svu hujnu muku u me saspe.
Svud po svijetu moje tuge ima
u nevinom oku djeteta što gasne
u sirotima koje vije hladna zima
u tragičnom poju ptica što kasne.
U drhtavom ritmu stiha se budi
hukom vala koji na pučini pline
dok duša mi nježno i vječito žudi
da svaki Čovjek ka sreći se vine.
Hrepenenje vseh dobrih ljudi.
Lepa pesem.
lp
Poslano:
24. 01. 2017 ob 21:08
Spremenjeno:
26. 01. 2017 ob 21:21
Westre, hvala na čitanju i tvom lijepom osvrtu. Ponekad me obuzme Weltschmerz, pa i pjesme napišem u tom žanru. Oprosti, ako sam te rastužila.
Lp!
Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Katica Badovinac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!