Noćas te pozivam
pod šator svoje Žudnje,
dok plamen vijori
i konji neosedlani
čekaju naša naga tijela.

Noćas ćemo se voljeti
pjesmama.

Davati i uzimati uz vatru
razjarenu
onih koje napisasmo
i onih
koje nas upravo pišu…

Dozivamo se drhtajima
golubica rasanjenih
pod košuljama raskopčanim.

Jahaćemo, ranjivo nagi,
na golim sapima  č e ž n j e.

Bezglasno i strasno

- iz tvoje u
moju pjesmu.

Drhtaj uz Drhtaj,
niz najnježniji stih
klizimo i uranjamo

…u vrelo naše poezije...

Iz nje se izlismo.

U nju se, u slatkoj nesvjestici,
lagano vraćamo.

Emilija Vasiljević