"Od naslova ovih priča može se

pjesma napisati", kažem ti,

dok

lahor lista knjigu na uzglavlju ostavljenu.

...

Nudio si mi melem
od Lotosovog ulja,
dok,  mokro mangovo lišće
miriše na naša tijela.

Latice cvjetova hibiskusa
skupljao-
i govorio - čekaj me,
još samo ove jeseni.

Hranili smo se plodovima
krušnog drveta.
Pokrivač nam je od ovčjeg runa,
satkan u planinama.
Košulje od platna konoplje
močene u našim potocima.

Istog dana, kad si mi
Kašmirski šal i tucet
Mirisnih sapuna poklonio,
(bilo je to, jednog desetog dana
mjeseca listopada)
spoznala sam:
Godinu po godinu,
kao kap po kap
i ja sam svoje čekanje
ispila…

(p.s. ostao je još jedan naslov priče
„ sandalovina“ ),
ali,
to je samo moje sjećanje
na dane naših nježnosti
u ružičnjaku čitanja.

„I Grimizni polumjeseci
ispod očiju“… ostali su…
Tvojih ili mojih,
danas,
nakon knjige pročitane,
svejedno je.

Emilija Vasiljević