Moje je ljeto na izmaku, rekao je Fenix. Star kao stijena. Naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh koji je bio opipljiv kao neko zaboravljeno zadovoljstvo. 
Pogledom me izbacio iz trenutne monotonije. Dok mi je ravnao bore na čelu pristao sam na njegove uvjete – prespavati u toj njegovoj maloj sobi.
Nema ljepše na Jadranu, govorio je. Jedan dio mene složio se s njegovom tvrdnjom, a drugi dio nije razumio zašto. Možda je  ključ  ležao u  njegovom poput
mjesečine sjajnom licu koje je pričalo bajke o morskim sirenama. Kojima sam se prepustio do iznemoglosti ne mareći za snagu vina kojeg smo konzumirali sve
dok bijele biste anđelā i nekih  bića od alabastera, sa obje strane skalina  kojima se stizalo do sobe, nečujno ne zasuziše.San te noći bijaše nedostižan. Možda se s
druge strane uma zibalo more, možda su se na vjetru ljuljale grane borova jer igra sjenâ je plela priviđenja nejasnih figura po sobnim zidovima. Neke su zastajale,
ostajale na meni, imale  su ljepljivost, mekoću  i nježnost usana. I more je disalo jedva čujnim uzdasima dok sam jednu sjenku otkopčavao, onu koja je šaputala da
je ne izbrišen dok joj je niz tijelo kao uzdah klizila haljina. Sluđen od želje nekim sam osjetom u dijapazonu mogućeg bilježio kako se moja nimfa ne otima u sumračju
sobe. Kao da je zanoćila sa svojim princem, onim koji se poslije sumraka iza morskih stijena  osmjehuje dok  munje obasjavaju nataložene slojeve večernjeg obzora.

Ljeto je bilo na izmaku. Jedan moj dvojnik pisao je pjesmu o velikoj noći naslonjenoj na  nevidljive brežuljke  dok nije zalutao.  Još je samo vidio kako sve biste
nečujno izlaze kroz prozore, kroz  vrata, kroz zidove, predajući se grmljavini.

Izjutra, koračao sam kao jesen rumenim poljima. Bez glasa. Zastajao sam pod kapljicama noćne kiše obješenim o jutarnju tišinu i svaki put vidio starca. Stajao je naslonjen na štap, na prve jutarnje zrake sunca. Nasmijan. I sam. Ono što je ostalo razliveno po njegovu licu bio je glas: Dođi i sljedećeg ljeta…

mirkopopovic