Bilo je to jedne noći, kad su se
pijane pastrmke u nekom potoku,
rugale zvijezdama i strasnim
bjelasanjem tijela, ljubile na mjesečini.

Neki je pajaco plakao dugo,
a osmijeh na usnama bolio, bolio...

Grane trešnje su, umjesto cvjetova,
njihale leptire...
I pas se neki smijao na svijet.

-Oprosti, nježna noći!
Ja,

razigrana pastrmka iz nekog potoka,
otplesah svoj SAN.

Da divne zabune: -ono sa leptirima na trešnji...
-sa psom koji se zasmijao...
-sa mojom kosom zelenom, plavom.

Oprosti, nježna noći.

Sanjala sam da sam voljena,
a jedna Marija već postoji.

Emilija Vasiljević