Sjajna koža ježi se od dodira
poput mlade vrbe nakon kiše
razum sve manje dominira,
a nemirno srce voli sve više.

Spojene s prozirnim eterom
povjetarac nas odnosi sve dalje
tiho, u svom krilu blagom,
i u razigrane visoke krošnje šalje.

Stopljeni kao topla snena rijeka
stvorena od slanih suznih kapi
korito nam je postelja meka,
a srebrna mjesečina nas krijepi.

Postajemo tamno modro more
u kojem se blijedi Mjesec zrcali
a sunce se bljeska u rane zore
dok njišu nas ahatno ružičasti vali.

Katica Badovinac