Mrki gavran noći
lepršanjem krila
upleo se u tvoje riječi
i šumili ste mi, šumili
simfoniju neizrecive tuge.

-Mrki gavran noći i Ti.

Onda se neki kamen,
tko zna zašto,
odvalio
sa prijeteći visoke stijene.
I u trenu,
kad si „rastanak“ izustio,
uz posve nepotrebnu buku,
pao je
u otvorenu čeljust mora.

-Kamen, ne TI.

Zatim se neki ljubavni par
izlio iz vala tople tame,
oboje neodjeveni.
I u trenu, kad si mi
„prijateljstvo“ ponudio,
okrznuli su nas
i uz nepotrebnu buku
skočili u raskopčana njedra
mora.

-Iz toplog vala tame...

Slušam:
kotrljanje kamenja,
lepršanje riječi,
kliktanje ljubavnika
talambase valova,
a TI,
čekaš moju reakciju.

-da li sam razumjela?

Sad i rukama lepršaš.
Pantomima kraja jedne
neizrecivo tužne iluzije.

(otkrivam kako si lijep,
kako si bezdušno lijep,
na ovoj mjesečini...)

A onda,
prvi put ove noći,
progovaram.

I tko zna zašto,
umjesto raspleta čvora
neizvjesnosti,
kao da sam izgubila
osjećaj mjere u
talambasima valova,
posve nepotrebno
i nadasve neumjesno,
kao da nisam netom
ostavljena,
kliknem:
- Imam pjesmu za tebe!

Ema
"priča o jednom rastanku"

Emilija Vasiljević