Stavio si me u telo dečaka
tamnih očiju, tamne kose, tamne puti.
I to upravo u vreme kada mi niko ne može sasuti u lice:
Hej, crnjo prekomorski!
Jer već odavno nema više nigde ni kapi mora,
na kojeg podsećaju još samo olupine čamaca, krhotine amfora
i so uvučena u pesak
koji se raširio svuda okolo.
Plava nije više prava, a zelena je nezelena.
Ubitačnožuta je ona koja je izjela živahnost preostalih boja.
Gospodareva boja.
Njegovi su nebo i zemlja,
njegovo je sve živo i mrtvo,
takođe ja, koji sam negde između.
Svakog dana ga poslužujem sa tri čaše crne kafe,
svakog dana zauzme isti stočić na izbledelom tepihu od keramičkih pločica,
svakog dana ostavi mi na njemu prastari dukat.
Upravo odlazi u svoj svojoj veličini,
a na kamilama dolazi karavan preprodavaca vodom -
jajaste glave su bez lica,
njihova tela su bez srca.
Kao i vazda tiho ću im izručiti gomilicu zlatnika
i kao vazda još dugo gledati za njima,
jer jedini gost u mojoj kafani je
Sunce, gospodaru moj.
I u njega ne smem podići oči.
Salvadore,
zašto si me frcnuo upravo na jednu od svojih najmanje izvikanih slika?
Da li zato, jer svako pre ili kasnije istrune u zaborav?
Marko Skok - Mezopotamsky