Ljubim krijesnice na tvojim trepavicama
i sjene bunara u tvojim odsutnim očima,
a moje ruke poput zreloga klasja
traže mekoću tvog nježnog dodira.

Ti si visoko u nebeskim lađama
kao bijeli obelisk ispred hrama,
al’ ćutim strast tvojih toplih usana
koje pokreću rijeku u isušena korita.

Sanjam budna snove nedosanjane
i vidim kako padamo na bijeli papir
nošeni kao pahulje divljim olujama
koje se nikada neće stopit u jednu.

Plešemo svaki svoj samotni labuđi ples
ispunjen zaboravljenom čežnjom
na peronu izgubljenih želja
čekajući vlak koji nikad neće doći.

Katica Badovinac