Markus i ja se nismo poznavali, osim ako se pod poznanstvom podrazumijeva nekoliko slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od tamnozelene ebanovine. Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.
      Ako treba vjerovati ovakvim vijestima, govorio je dok su s radija, umjesto glazbe, izvirale kapljice krvi s nagovještajima koji bi uzalud temelje tražili čak i na granici mogućeg, ja neću na čelo onih čiji je cilj spašavanje života bijegom od zla, jer moj doprinos miru je stegnuti ga zagrljajem boriti se za nj. Kad me snaga napusti riječju i olovkom ću se suprotstaviti...
      Koliko je bio u pravu za sve nas koji još nismo bili shvatili da su posljednji dani Vremena... (Tako je netko imenovao doba koje mu je mirisalo na rat, a meni na istrebljenje ljudske vrste). Sa nečijih lica tekli su mrtvi valceri, u meni su brujali nevidljivi i neuvjerljivi tješitelji. Nismo više mogli usnuti jer su u gorama zavijali vukovi i padale mrtve zvijezde u predvorja bešćutnosti.
      Upravo iz te dehumanizacije, govorio je Markus s meni nepoznatim društvom, izaći ću kao pobjednik, izronuti s rezultatima kreativne energije, ubojitije od razaranja, mržnje, jurišanja na Boga i na brata. Dezorijentirani u grotlu i virovima ljudske destruktivnosti i barbarstva novi će pogled na svijet prihvaćati... svi koji se otmu, prežive i prebole.
                                                                  
                                                                       2

      Nakon što su iskapale crne latice godina, nakon što su pjesme žrvnjem tenkova pregažene, nakon što smo još sumanuti ostali slušati ljudska nokturna, viđali su ga ogrnutog sjenama samotnih šetnji. Neki su od preživjelih-bivših-okupljenih-oko-velikog-stola-tamnozelene-ebanovine govorili kako traži izgubljene dane, svoje ime, svoja proljeća kad se u ljubav i odgovornost zaklinjalo, kad se vjerovalo u snagu solidarnosti, znanja, kreativnosti (govoraše iscrpljeniji nositelji trauma). Izgledao je nemoćan... s bolnim ugrizima sjećanja...   S drvenom  nogom, s drvenom rukom, s drvenom glavom, s drvenom pameću, govorili su oni što razapinjaše iluzornu i jeftinu teoriju o ljudskoj pravdi.
      Pitao sam se vrijedi li danas proširivati, obogaćivati prijateljstva popunjavanjem obrazaca, ali kao da sam u drugom ciklusu njegove tupe zagledanosti u Nigdje već odustajao znajući da čak i takav postupak zahtijeva papirologiju koju će balkanski sindrom vrlo brzo čak i do konfrontacije iskomplicirati. Stoga u treptaju izvjesnih uzaludnosti ne dokučih smisao prisnijeg života s ljudima koji ničeg nisu gospodari. Čak ni svojih krhotina od nazoviživota serviranog od strane bogova u ljudskim odorama, bogova s imenom Sloboda, s prezimenom Pravda, s nadimkom Pravo na život i s floskulom Nezaobilazni (tzv) suživot.
      Sunce mi proljetno čelu prinosi žar a nad aromatičnim isparavanjem piva pitam se je li još i danas Markus strastveni pušač. Je li ostao pacifista. Kakvo je ubojito oružje smislio od papira i pera... je li  dograđivao i proširivao svoju utopijsku teoriju o tisućugodišnjem stabilnom društvu... Odgovorit ću na to ako ga više ikada sretnem. Poteći ću na sve strane grada u potrazi za nekim stolom od tamnozelene ebanovine... Ako ga tamo nađem. Ako ga ugledam bilo gdje i bilo kada, izaći ću kroz zagonetna ljudska vrata, dobaciti vozaču u vrevi gradskoj, ali i vozaču mog teglenja u neizvjesnost: Ima izać’! Možda ćemo se zagrliti ostacima razuma, uspomenama i, sasvim prirodno, amputiranim rukama. Upoznam li njegovo najavljivano djelo - ono prijeratno, planiranō, djelo kojeg je nagovještavao, s kojim je trebao izaći kao budući pobjednik posvemašnje ratne kataklizmičke nemani – čut ćete kako grmi Opomena, kako njegove spisateljske mogućnosti rastu prema graktanju o zaumnom okusu sreće… 

mirkopopovic