Vratit će se. Znam to. Pogleda me s vrata kojih nema. Sa njih mi čita misli.  Je li to radost licem joj razlivena dok podiže ruku s nekim  papirima  – dokazima  da je sve uredu. Htjedoh  zadržati,  zalediti,  prigrliti tu  izmaštanu sliku, uokviriti  je za vječnost.  Iako neću shvatiti da  je sve  prošlo  što  je  bilo? 
Zatičem misli polegle po vjetriću u granama dvaju platana nesvjesno ustajući s klupe i krećući prema bolničkim vratima (dvadesetak  koraka udaljenim). Otkad me Čekanje gleda u oči, duboko utiskujući u njih svoju moć i neumitnost?
Čekanje mi kaže da je već dugo nema. Čekanje ne želim shvatiti. Čekanju određujem definiciju: Moje čekanje je njezin san. To proizvoljno imenovanje zbilje je borba za opstanak, trka za radošću, iskonskom elementu bića. Ali Čekanje pobjeđuje - preoblači se u moju zabrinutost zbog fiktivne, strahom  izmišljene dijagnoze koja će  biti zabrinjavajuća. Neobično tužan pogledam na sat, ali u trenu mi se učini da postoji  i druga mogućnost... 
Gotovo je čujem: Ostani. Sačekaj tu (u hladu). Strpi se. Iako prihvaćam  taj  drugi  glas, iako „po prirodi“ emotivno i lirski reagiram na mnoštvo životnih pojava, ipak  je mojih osamnaest godina buntovno – i,  već namrgođen, negodujem. U krajičku svijesti buja  neprihvatanje  života-bolnice,   života-bolesti, života-vegetiranja...  U mom prihvaćanju čitav  ulični exterijer   postaje   već   jednom  viđen:  krošnje  platana i dva jablana  uz  rijeku,  bijeli  oblak  nad  brijegom. Nakon kratkoga preklapanja  dviju  stvarnosti  okrzne  me  slika  jednog ožujskog dopodneva za kojega ne znam je li prošao, ili će  se  tek  desiti.

No, ne podliježem dezorjentiranju  zbog tih  vremenskih  barijera.  I tada  čekam  (ili čekao sam,  ili čekat ću)  majku i sjenku tuge u plavoj, prozirnoj svili njezinih očiju.

– Zar  ne  sanjaš  kako  mi  pričaš  san  koji će se tek desiti? – čujem  sestrino  pitanje  koje  plovi  niz rijeku  na čijoj obali stoji majka... Ništa je  ne  pitam. Čuni mi se da se u njezinu sjećanju  javila  moja  zabrinutost... i vrlo brzo se pretvorila  u  šumor lišća,  u  igru  klorofila, u najljepšu partituru u krošnji iznad nas. U ruci joj je papir, kao usud podastrt  mom  iščekivanju. Ne  gledam  u  nj,  već  u njezino lice  na kojem se čita radost. Sretan, zagrlim  je.  Na bjelini  makadamskog  puta  preko njezina ramena prolaznik bulji u ručni sat, a onda  nestrpljiv  nešto nečujno govori i gleda prema vratima bolnice.  Ne znam  zašto  sam ga zovnuo, ali znam da se  pitao što  mi je, jer i jučer je vidio (pisalo mu je to u očima) kako se moje ruke  kao šiblje ovijaju oko kamene statue u parku pored bolnice.

To  je taj put kojim smo sestra  i  ja prolazili. Jednom davno sam  joj pod visokim krošnjama rekao: Jednom ću sam poći ovom obalom... kad prođe svibanj... Ona se, držeće me tada za ruku, nasmiješila... i primijetila:  Misliš kad  porasteš...?   Nisam  odgovorio. I sad  začuđeno  šutim  vidjevši  je  u  bolničkim vratima. S majkom. Tri stvari je sada bilo nemoguće „ugraditi“ u iskustvo ljudskog racia. Prva  –  znao  sam  da  ću  sam kad prođe svibanj koračati obalom  rijeke i čekati  da  se  otvore  bolnička  vrata.  Druga – kako je moguć dolazak sestre? Treća – zar je doista to majka  budući da mi je  liječnik  umirujućim  pogledom  priopćio  da ona ne može izići prije određenoga vremena... Određenoga vremena...? slušam eho u sebi.  Pomiren, gledam  brod kako površinom vode klizi. Tako sam kao dječak gledao  tu „siluetu na rijeci“,  taj pokretni djelić svijeta, i šuteći ispitivačkim očima slušao svoje misli: taj  brod, za razliku od mene, ne razmišlja o prolaznosti. 

Još  je  čovjek  na  klupi.  Ali  čim zaključih da je vidljiv samo preko majčina  ramena, nestao je, da  bi, visok i tih, u ljetnom bijelom odijelu sam  šetao obalom. Njegova se vidljiva želja da pogleda na sat okameni jer ga netko glasno uvjerava da je vrijeme iluzija. Uvažavajući (ne pitam se kako, na koji način) tu spoznaju ne znam čekam li,  ili  sam  čekao, ili  ću čekati majkin izlazak iz ordinacije.

Ne znam! Zašto mi onda znanje o njoj govori da je dugo nema?
(Koliko dugo? Što je to dugo?).
Ne izlazi. I neće izaći. 
Nikada. 
Ali svijest o njoj me pita: Zašto je onda čekaš? Ne odgovaram jer me glasno gledaju platani. Oni drhte u neobičnom putovanju...  krošnje im pune lišća, zelenog... Znam da me u hladovini savladavao san, ali nisam zaspao. Samo  sam  na tren zatvorio oči. Otvorim ih i vidim kako niz put, već udaljene majka i sestra  koračaju.  I  za  njima mlad čovjek u bijelom odijelu, negdje mojih godina - osamnaestogodišnjak .  Ne  vidim  mu  oči.  Ali vidim  kako  se  povremeno  zagleda u bijeli oblak iznad brijega i svaki put se trgne na ženski glas: – Braco ... hajde, uđi,  treba vidjeti što je s  majkom,  zar  ne? – Majka je slaba i  veoma umorna. Zar ne vidiš... bez štapa  ne bi mogla ni korak napraviti...

mirkopopovic