Uvijek ima dovoljno
prašine na cesti
s kojom se možeš
poistovijetiti

da bi bio posvema sam
morao bi naučiti
prodirati u zemlju
kroz njene slojeve

pronaći jezgru
i uništiti je
ili ukleti ljepotom

promijeniti joj
molekularni ustroj
i dodati senzibilnost
dušu milosnu
što svima oprašta

ovako ti ostaje
da se družiš s prašinom
na površini
i čekaš prvi vjetar
da te nekud odnese
iznad zemlje
kao minijaturu
preostale budućnosti.

Duško Babić