Ne čitajte moje pjesme,
one su tama noći
bez plavog mjeseca,
one su mrtvo drvo
bez korijena,
one su izgubljeno i
zaboravljeno dijete
svih prohujalih ratova.
Moje staze vode
u dubinu crnih voda
gdje nema prošlosti,
u duboku crnu zemlju
gdje nema sadašnjosti,
nit’ budućnosti nema.
Tumaram po
krvavim šumama
tražeći samu sebe.
Našla sam se
u rimskim legijama,
u Batonskim ratovima,
u provali Tatara, Avara, Hrvata,
u osmanlijskim osvajanjima,
u arijevskim i inim ideologijama,
u rijekama izbjeglica.
Što je ostalo od mene,
ostala je samo krvavo crvena
mrlja na nekom pločniku.
I zato, ne čitajte moje pjesme.
Ja sam samo mrlja.

Katica Badovinac