Gdje si sada proljeće moje
i ti davno sretni dani
kad jorgovan zamiriše,
a svjetlošću ste svi protkani.

U proljeću mom liju hladne kiše
list po list žuti i pada
sve umire i više ne diše,
sa svakim listom nestaje nada.

Želim da opet zaiskri taj plam
što radost unosi u umorna jutra
i da nije čovjek sam,
i da bude bolje svako sutra.

Vratite mi blistavu dugu
i paletu šarenih boja
da vrtovi ne mirišu na tugu,
i neka bude ptičjeg poja.

Srce se moje umorilo
od ovog dugog čekanja
još ima snage za proljeće jedno,
al' neka bude kao nekada.

Katica Badovinac