Evo ti svih pet prstiju ljevice i desnice

još silnije stisni mi jagodice

da i zadnja vijuga otiska nestane

kad bijeli nokti pomodre i sami se otpuče

pusti s lanca divlje čopore

zvizni kroz zube

da se probude i ostale zvijeri krvoločne

baci im moje mesnate krpe s kostiju odvaljene

nek' se žilavom kožom zabave

krvlju ih napoji, ako bistre vode nemaš

evo ti i mangala

s bakrenim odsjajem mojih prsa, čuj

iznutra još vrijucka kajmakli ambrozija

božanska mana,

izlij je, ne boj se očnjaka mojih keruša iza rebara

krhki su k'o talašika kraj starog ognjišta

evo ti i krila mojih stopala, očerupaj

paperje i obloži kolijevke, stvrdnute

peruške iščupaj do golih članaka, da zorom

nikad više ne poletim u zenit sunovrata

do ramena

koja ti ne pamte očaj čela

zavuci ruke do dna moje duše, izvuci je naopako

i tresni snažno da uvis prhne

i sama se prostre kao staza ispred hrama

pred kojim se izuva Onaj što zna

da su i tri slova, Aum, dovoljna za melodiju sve-

mira

pod tabanima

oćuti srce, ako još tuče

raščereči mu komore, istresi iz njih gomile

škrbotine prastarim lozama obrasle

ne bi l' se razbježale i pocrkale guje

koje se svako malo presvlače

iz jedne u drugu i odbacuju kožu

u bakreno mutnu vodu

tu možeš slobodno stati, z(a)gazi

i ne boj se moje Crvene močvare

pripitomile su me pijavice

nesmrtnošću

ahilove pete napipaj zakržljale zametke, tu negdje

mora biti i pup lotosa

(kruna vilinskog konjica)

u čijem korijenu raste gomolj sunca

razgrni mulj, da ti odozdo sine

da vidiš

gdje su mi najžilavije žile

zabij sjekutiće i pregrizi mi postojanje

slobodno

evo ti i zadnja kap ljubavi, zalij zemlju

crnicom mi napuni kosti

da mi iz jagodica žito nikne

da mi se zdjelice pretvore u vaze:

iz desne će zamirisati livadsko cvijeće

(kojem ni marva odoljeti neće)

a iz lijeve pitome ruže

da suncu daruju noćnog neba suze

samo ne daj zvijerima da mi pogane grbu na leđima

sav svijet mi je i ne diraj, nek' se sama slegne

u široku ravnicu za tvoje,

moje dijete

breza