kada mi tako dođe
da nisam ni svoja
zažmirim
zavirim u sjećanje
i ležeći u djetelini
gledam nebo
nikoga nema
ni ptice ni zvuka
sve je prazno
a tako puno
i plavo mi nebo ljubičasto bude
i raste u visinu
u širinu
u dubinu
i sve je samo ljubičasta magla
i miris djeteline
i moj dah
nema me
a ima
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!