Odakle ti dijete pravo sanjati
    ti zrno zrna sitnoga života
    što udahnuh ti ga ali zabunom?
    Odakle ti hrabrost mene moliti?

Prokletstva tvoga nitko ne uteče!
Iz boli rođena u bol pretočena,
mrak stoljeća nosim dušom podijeljenom,
tvojim okovima mišlju rascijepljenom,

uspavanku tvoju i zore svanuća
ne prestajem tražit' stoljećima dugim.
Usudih se ipak tebi slična biti,
život dat' za muku, divne snove sniti!

Umivena tvojim duhom,
nahranjena tvojim kruhom,
nebolike sniva snove
zrno zrna duše ove.

    Patnju na te nakalemih
    pa ti uvijek jasno budi:
    nije tvoje mjesto ovdje,
    nego tamo gdje su ljudi!

Nekad kurjak bolje sluti
u samoći zime hladne
boli koje čovjek šuti
u dubini duše gladne.

Samo snovi mene drže
tvojom mrvom moje oči,
ne daj da me boli sprže,
daj da duša dalje kroči

da bi mrva tvojom bila,
lepršala kao vila,
došla ti u dvore tvoje
i napokon našla svoje .

Znam da sni su tamo java,
tamo duša mirno spava.
Uspavanku tvoju žudim
dušu, srce za to nudim.

Ali dok sam jošte ovdje,
tražim nebo ja na zemlji,
a ako li dođe da sni java budu,
znat ću, oče, tada da nisam zaludu!

saraivor