
Nekad davno
u zemlji čudnih blagdana
božićnog popodneva
u prepunoj maloj seoskoj kino-sali
djevojčicu sa šibicama
glumila je crna kuštrava
devetogodišnjakinja
u kostimu od krep-papira
prevelikim cipelama
i vunenim čarapama
podvezanim gumom
Kad se svjetlo ugasilo
plakali su svi
Ni danas
majka nije došla
da je vidi
Slavica lepo si napisala in ja, nekatere mame ne pridejo,
niti takrat ko je zadnji čas...Če je položaj takšen.
Lep dan ti želim, hope
Tako je hope i to je trajna rana u nama koja nikada ne zarasta, i od nas napravi trajno "iščašene" ljude.
Lijep pozdrav,
slavica
Pretresljiv je konec te tvoje preproste pesmi.
A
Djeca često jako pate, ali tu patnju ne znaju artikulirati, a ni pisati pjesme.
slavica
Komentiranje je zaprto!
![]()
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!