Ne vidim put kojim bi pošla
u zagrljaj pesmi, koja bi očarala
bogove, namirisala andjele,
zavarala djavole, odigrala dodole,
osetila toplu kišu,
pružila dalnove...
Ciganka mi gatala u dlan...
Reče mi ovako:
Idi ženo, savij glavu dole.
Ne gledaj u nebo,
ni jedna ptica nije tvoja...
Sve su one gospodari neba.
Raspon njihovih krila ti sagledati
ne možeš,
tebe vrebaju kao plen.
U jednom trenutku nepažnje
srca tvog,
postaješ lešina,
obilan obrok!
I ta ptica, jedna jedina
nekad je bila radost
postojanja,
odlazi mirne duše
bez kajanja...
Boli oproštaj...
04.11.2015
Dragana Andric