Gdjegod je još moguće sresti
rijedak slučaj čovjeka bez reda
koji se svakom pravu odupire
ne da se taj ni u lance ni u lonce
kad je tebi petak njemu je srijeda
hoda s očima punim cvijeća
pa svako malo klekne zemlji
načuli uho i uzdiše
čudi se što nitko ne čuje
mati kako pati
gdje je mladost morala primati
u tajni
da sramoti ime se zatre
a naš je pravednik tješi
ljubi
male vjenčiće iz očiju
na rane bezimene ostavlja
u suzi.

Duško Babić