Ja neću na kolena pasti
dok bičevi otrovnih reči
kasape dušu i kidaju
moje će rane srasti
jer vera ih moja leči
i nebeske pravde vidaju.
Dok nemušti jezici plaze
samo se sebe bojim
al neću pustiti glasa
i što me više gaze
ja sve uspravnija stojim
dok se sve oko mene talasa.
I neću podići ruku
na one što u srcu stanuju
ni kad seme pelena sade
sakriću svoju muku
a oni u meni nek samuju
dok ne istroše sve moje nade.
Kamen od krvi ću postati
jedna od čestica svemira
il slepac što milosti ište
jer znam da će samo ostati
posle svih ovih nemira
grabljivica prepuno stratište.
Poslano:
13. 10. 2015 ob 19:23
Spremenjeno:
13. 10. 2015 ob 19:24
"Ja neću na kolena pasti" kaže prvi stih ove prekrasne rimovane pesme... ma koliko me mučili, šibali i udarali uvredama neću uzvratiti... jer verujem u pravdu i istinu
"moje će rane srasti
jer vera ih moja lečiIći kroz pjesmu od meda i plača, od vjere, stamenosti, neuništivosti i gordosti pred učmalom, pomahnitolom preobrazbom ljudske svijesti, značilo bi koračati po tragovima ovih pjesnikinja ispred, ponoviti ih... i možda samo dodati: Bez emocije (koja se ovdje rasipa u paramparčad i istom se brzinom tka u cjelinu koja oslikava neizbrisivi grumen ljudske topline i ljubavi) - nema ni poezije, nema ni pjesnika.
Lp,
mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Biljana Gavrilović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!