Već dugo čistoća vode 
ne ispire ružnoću ogledala
ni rane ruku
opustošenih dodirima krivih
ostarjeli fetus
u poznatoj pozi
zgrčen ispod jorgana
da nestane bi
onda kad za prihvaćenost
odrekoh se leta 
uplašena anateme iz 
većinskog loga prćije
prodah li dušu ne znajući da
zakopane sjekire
ne jamče nesvijest
al' u proljetnu zoru što prosipa se poljem
kad stavim uho na mokru zemlju
kad izvjesni su samo mirisi i sjećanja
na davni jutarnji grimiz što njedri dan
i kad pucketaju slomljene grančice
zaostalog jesenskog sna
dozvolim izdanku da proklije

saraivor