Bauljamo dok
mjesečevo gnijezdo
krije krastu neba
što zarasla još nije,
a već majka
novu lije suzu.

Danas
plašimo se djece.
Nevinost optužuje.
Sam pogled izazva sram dok
dah majčina mlijeka
zakočena sjećanja budi.

Gdje ostavismo davno svitanje
prvom jesenjom kišom umiveno?
Zašto zaboravismo izgubljene osmijehe
i rumenilo stida zbog poljupca obrisasmo s lica?
Kako dalje kad
putovi nam više ne putuju?

Uspavanku pjeva
vlastita nadgrobna ploča.