Pročelje naše kuće

ostalo je nenastanjeno.

(nesmetano se bršljen širi)

Iza zastora boje tuge,

ostala je prostirka livade.

Na njoj smo, nevino bijeli,

prve dodire ubrali.

Jedino svjetlo bilo je Sunce

u odrazu tvog oka.

Jedina pjesma, glas vode

sa potoka.

Ostao je samo krik ptice

nad napuštenim mlinovima.

I pastir u sjeni krajolika.

Sjećanje o nama,

u nekoj svirali od zove,

riječi u pjesmu pretače.

Ema: "povratak u zavičaj"

Emilija Vasiljević