Svoj nemir pokrivam
utočištem prve ljubavi,
nevinošću nadanja,
dubokim zaboravom danas jer
duša da se rascvjeta,
zamirisala bi zemlju i nebo.
Lepršave zvjezdice
pod plinskom svjetiljkom
raduju oko al'
kristali obraz mrznu.
Osunčanu raskoš
mirisnih livada
trenutak dodira
pretvara u kič.
I zato
moje pjesme nisu
pjesme života.
To su krici
prije rođenja,
u smrtnome grču vapaji.
Nemiri...u divne stihove pretočeni...
Poslano:
25. 08. 2015 ob 09:12
Spremenjeno:
25. 08. 2015 ob 14:26
Pomalo mračni... Hvala Valy :)
lp.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!