TRIPTIH

U dane kad vatre krvi postaju
mirne rijeke sigurnih obala
koje ne vode nikamo,...
zapitam se često:
kad je bio prvi dan
sebi kad rekli smo
„I bolje je tako“.
Je li padala tiha umorna kiša
ili demonsko pržilo sunce?
Kad smo to zagrljaj  zamijenili
preciznim dnevnim rasporedom
i vrijeme podijelili na prije i poslije
vikenda,
praznika,
godišnjeg odmora…

Jesmo li se ikad voljeli
i što ljubav jest?
Mladenački izlet s nužnošću prizemljenja?
Vječna čežnja živjeti u bezvremenu?
Filozofija zrelosti ipak ne uspijeva
prikriti stvaralačku prazninu
radom ispunjenih sati,
a uzdah duše možda će razumjeti tek
srca posljednji grč.

Žal za mladošću,
žal za ljubavlju,
žal za sobom
sada potrošenim i
spremljenim u pretince vremena,
pažljivo označene brojkama i slovima
da se ni slučajno ne pronađemo
i potvrdimo kako očajnički još uvijek tražimo
da nas netko osjeti
da znamo da smo živi,
da ne potvrdimo kako je dugogodišnje tamnovanje
u tim pretincima bilo uzaludno
jer novi snjegovi prekrit će 
naša nade i traganja,
i opet će sve biti
bijelo i čisto
kao i prije nas.
Za nove tragove.

saraivor

Komentiranje je zaprto!

saraivor
Napisal/a: saraivor

Pesmi

  • 19. 07. 2015 ob 23:29
  • Prebrano 629 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 148.4
  • Število ocen: 5

Zastavica