Katkada uvečer,  prije
nego noć bi na moja vrata,
misao sjetno šeta beznađem,...
a šarenilo proteklosti
skladno ubija i
poprima crni sjaj svetkovine noći.
Tek sramežljiva luč
titrava
ušulja tiho treperavo
svjetlo u moju sobu
da tjera sjene što bliže se.
I dok i dalje kiši
ujednačeno, nježno, suosjećajno,
sjajno crnilo se širi
i spaja dušu sa svemirom.
Crni sjaj uspavljuje dušu,
crni sjaj koji zoru čeka,
a još u sebi krijemo vatre mladosti
i u čarobnim noćima spokoja ne nalazimo.
Tad čujemo kucanje vlastitog srca
što podsjeća da samo smo
uplašene zvjerke.

saraivor