Još snage imam

za ovo gnijezdo bez ptića

za nesan što zovu je život.

Otići ću na kameni izvor rijeke,

pričati mu o boli čovjeka i tuzi djeteta

o ljubavi i mržnji,

o ljubavi i smrti,

o ljubavi.

Pričat ću mu o neobranom jagodnjaku na livadi

uz obronke brdašca gdje raste samo grab,

o šumu što pojavi se iznenada

kad planina neprimjetno uzdahne kroz krošnje,

o mirisu nijednom ravnom

što ispunja dušu

i vabi suzu ganuća

ljepotom

pohranjenom zauvijek

u čarobnu kutijicu

sakrivenu za dane samoće.

Pričat ću o povratku sebi

uz miris „seljačkog“ buketića s tržnice,

o upornosti kojom njegujem sobne biljke

s mišlju na livade djetinjstva.

O neopisivoj samoći u društvu

i pitanjima kojima ne nalazim odgovore.

Ali kad snijeg postane još jedna prošlost

a zaborav tek put preda mnom,

znam: još snage imam

za ovo gnijezdo bez ptića,

za nesan što zovu je život.

saraivor