Utisnuo sam žig svoj
posred neba
da od tamo žari
kao kakav krijes
na svijet
jer sunca vavijek
malo je bilo
da zgrije sve
pustinje čovječje
kuda misliš
da nas nema
da ne postojimo
i premda znam
da ne razbireš
riječ jedinu
kad ovako zborim
gdje duša naša
odraza nema u vodi
sjene na zemlji
ni siluete u mraku
ja već vidim
da rječ'ma
što počinju na lj
doseć vječnost
nije nam dosuđeno
pak bi tada ljudi
ljetima ljubili
sve dok im kosti još šuškaju
kao kobilica broda drvena
po bijesnome valu
i svi bi se natjecali za prijesto
s jednim jedinim
da nam nije samima
neshvaćenima
u prah
u mir.
Svetloba napolnjuje pesem, kot duša človeka ... zelo všeč so mi verzi:
ni siluete u mraku
Pesem o življenju in besedah z lj, ki ga osmišljajo, čestitke,
Ana
Hvala od srca draga Ana !
lp, Duško
Duško, še moj poskus prevoda. Lp, Marko
http://www.pesem.si/a/objava/prikaz/97190/poskusi_prevodov_pesmi_duska_babica/1#komentar151874
Hvala Majstore !
lp, Duško
Duško, ni zakaj : )
Lp, Marko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!