Vijugava cesta vodi me nazad, prema zapadu. Radostan susret s čvrstim stiskom majčinog zagrljaja i meki oproštajni poljubac nakon tri dana, pune eteričnu sliku sanske panorame.

Preostale krpice snijega, ukrašene ljubičastim šafranima, žutim jagorčevinama i bijelim visibabama,  kačkaju čipkasti uzorak prošaran cvijećem. Kroz njega vijuga zelenooka Sana u susret prijateljici Uni.

Rijeka Sana, ljubav i tuga moje mladosti… pomislih i zadrhtah nad mnogim godinama, koje su prošle  od tada. Ne, neću o prolaznosti, prenuh se i usmjeri pogled prema mostu, preko kojeg ću ući u srce Prijedora, rastati se sa Sanom i krenuti prema brdovitoj Kozari Dubici.

cvijet mladosti

oproštajnim pogledom

odnosi Sana

Zavoji postaju sve češći i kraći,  sunce sve crvenije,  zapad sve rumeniji …  kao akvarelna podloga za prstne pečate ogoljelih krošnji. Svako ožilje svoj pečat; svaki oblak svoj akvarel; svaka imela svoj planet oko Sunca…  ili  ukrasna Božićna kuglica svome domu.

prstni pečati

razgolićenih krošnji

šaraju purpur

Merlinovom čarolijom, sa zlatnim srpom u ruci, nađoh se u svetom obredu rezanja imelinih gnijezda, kojima će se liječiti najteže bolesti i darovati plodnost ženama. Praćena harfama i poezijom barda utonuh u nevidljivi svijet Svetog grala, koji me stihovima prosvjetljenja odvede do obližnje breze, prepune procvalih  imela i prepusti poljupcima ožujskog sunca, koje se pod dobroćudnim smiješkom mjeseca, upravo opraštalo s danom.

Ukradoh  jedan poljubac za  voljene usne, koje me čekaju s druge strane Save. 

grmu imele

harfom proljetnog vjetra

pjevaju bardi

* bardi – keltski pjesnici koji su pjevali prateći se na harfi

vida