Kretnje bi mu željno rastjerale dan
Ali nemoćan je i samo sjenke
Sa njega silaze
I s nečujnim glasom tonu u uzavreli
Hlad parkovske klupe
Srpanj je i rijetki prolaznici
Mu ne pomažu da razgrne
Staračku nemoć i sve ubojitiju
Istinu da zadnji ga damar
Hodu krade
Tek je vidljivo kako mu umor
Otkucava u sljepoočnicama
Užaren iza vida

Nitko pod zaspalim krošnjama
Ne pita tko se kome primiče – on klupi
Iza koje u sjećanju narovi zriju
Ili klupa starcu noseći mu sliku
Njega usnulog i raspoređenog
Od Vječne vatre do Predsjeništva
I hlada na zapadu u kojem
Je već stišan kao bijela noć
Kao svjetionik oko kojega
Zuje bezvučni sati
Znamo ga
Neka ga
Glas je kvartovskog-uniformiranog
On je taj što svakonevno
Od kante do bačenih kesa i kruha
Skuplja izgubljeni san
Dobro je – šute iza
Zidina austrougarskih
Glasonoše osobnog blagostanja
I teku suze cinikâ

Šute i šumorne jasike parkovske
Šute godine čekanja jer
Dobro je kažu Napredni
Ako rastanak sa njim
Zadnji put ne isprate
U svečanost čulâ pretočene
Šumorne jasike parkovske

mirkopopovic