Jutros je obukla nemir na uzdrhtalo tijelo, 
zakopčala i posljednji gumbić na brižno ispeglanoj haljini.
Prstima raščešljala zamršenost uvojaka,
hladnom vodom umila lice, razbudivši dan.
Zatim je nevješto nacrtala oblak
i pustila ga kišiti
dugo 
trpeljivo 
promatrajući potoke riječi 
niz dlanove nemoći.
Jutros je natovarila vrijeme na umorna leđa,
otvorila ladice prašnjave istine
razbacala fotografije
zapalila cigaretu
i 
uvlačila dim
duboko 
u načetost boli.
Dan je vrištao susjedovom djecom,
ulica je žuborila riječima nedužnih,
ptice su skakutale žvrgoljeći,
sunce je milovalo osmijehe,
a njezin oblak je kišio.

Ljubica Ribić