Snivam te u smiraju dana
kad se nebo mreška
od tvog daha
kad se zvijezde mršte
probuđene u tami duše
vandalskog Mjeseca
u dubinama tvog oka
i sve se gasi i pali
po zakrivljenim meridijanima
što čuvaju nas poput ptice
u kandžama nemirnog svoda

Snivam te čednu i razbludnu
gdje pobuđuješ greške
u kretanju elektrolita
po mom mozgu
dok bokovima ocrtavaš suze i sol
na jastučnici
a usnama vrištiš ljubav

Snivam te
a ti budi ono što nisi već bila
ili možda jesi

Budi raspeto svjetlo
kud raspolavlja noć
budi lastavičje pero
ostavljeno na Jugu
kao smjerokaz

Budi samo moja
da znam još jednom
obrisati stih
sa lica.

Duško Babić