(307. str)
na svako „dobar dan“
prvo pogledam u nebo
zemlju i ruke
pa odgovorim
znam da sam čudna
znam da sam drugačija
al’ – uvek me zbunjuje pozdrav
ne znam čiji, kome, zašto
dugo ved zamišljam
ko sam
šta
jesam li uopšte kosmička pojava
u očima su mi neka sedanja
samonikla
zaboravlje na
dav na
ali
sedanja boje duge i
tamnih provalija
srce mi je balon koji vetar puni
i kišno ili vedro otvara
evo – gledam u dlan
nešto mi ispisuje – vidim uzvičnike
sklapam ga – nek odluči jednom
hoće li me upoznati sa mnom
ili ću još vijugati s jednog na drugi
opali list i moliti maglu za boravak
toliko od mene – predahnuću
do nekog bitnog (čujem to stalno pre pozdrava)
trenutka
valjda ću se uklopiti u neograničenost
ovih proporcija maštovitosti…
ja se nadam
dobar dan
Poslano:
02. 12. 2014 ob 12:31
Spremenjeno:
02. 12. 2014 ob 12:32
Hvala, Mirko.
( Ovo je stalna polemika između ja i alter-ja.)
Znam... samo si preoblikovala pesmu...upravo gledam u knijizi...
Ali može !!!
Pozdrav.
Poslano:
03. 12. 2014 ob 01:14
Spremenjeno:
03. 12. 2014 ob 01:20
Kopirala sam sa pdf objave knjige. Štampana mi nije pri ruci....
P.S Izvinjavam se zbog postavljanja slike naslovnice. Uklonila sam je.
Puno pozdrava
Hvala!
Lp
Mislio sam na sam oblik pesme...oblik stihova...
Koliko misli in občutij med pozdravom in odzdravom, med besedami, ki vljudnostno ne pomenijo nič posebnega, a kljub temu so - in trenutki med - preden so izrečeni in vrnjeni. Tipanje in vprašanje o tem, ali dober dan res pomeni dobrega in koliko bližine je v njem? Čestitke,
Ana
Poslano:
23. 04. 2015 ob 20:49
Spremenjeno:
23. 04. 2015 ob 21:10
Izvinite, upozorena sam da sam loše otkucala dve reči u pesmi. Možete li Vi to ispraviti pre štampanja knjige?
"hode li me" treba"hoće li me" i "predahnuđu" " predahnuću"?
(307. str)
na svako „dobar dan“
prvo pogledam u nebo
zemlju i ruke
pa odgovorim
znam da sam čudna
znam da sam drugačija
al’ – uvek me zbunjuje pozdrav
ne znam čiji, kome, zašto
dugo ved zamišljam
ko sam
šta
jesam li uopšte kosmička pojava
u očima su mi neka sedanja
samonikla
zaboravlje na
dav na
ali
sedanja boje duge i
tamnih provalija
srce mi je balon koji vetar puni
i kišno ili vedro otvara
evo – gledam u dlan
nešto mi ispisuje – vidim uzvičnike
sklapam ga – nek odluči jednom
hoće li me upoznati sa mnom
ili ću još vijugati s jednog na drugi
opali list i moliti maglu za boravak
toliko od mene – predahnuću
do nekog bitnog (čujem to stalno pre pozdrava)
trenutka
valjda ću se uklopiti u neograničenost
ovih proporcija maštovitosti…
ja se nadam
dobar dan
Hvala, Marina, popravljeno.
Lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Marina Adamović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!