Nekaj o meni
DEJAN DJORDJEVIĆ (Velika Sejanica kod Leskovca, Srbija, 1970), pesnik. Objavio dve zbirke pesama: Jesam i nisam i Ne/pristajanje. Urednik je u izdavačkoj kući „FILEKS“ i u časopisu „USPENJA“. Živi i radi u Leskovcu kao profesor književnosti.
Tiskane objave
Dejan Đorđević : Zbirka pjesama „NEPRISTAJANJE“, Fileks, Leskovac, 2008.
Doista nisam više sigurna koliko je, znati se veseliti malim stvarima, vrlina; a koliko mana. No ako i jest mana, ostajem dosljedna sebi i svojem nesavršenstvu i punog se srca veselim knjižici koja mi je danas stigla iz Leskovca i već počiva ovdje kraj mene, pročitana... zadovoljna. Zadovoljstvo dijelimo – naravno.
Kao i većinu mojih dragih prijatelja, pjesnika i g. Đorđevića sam „srela“ u eteru: U bespućima internetskih pučina sreću se oni koji se dotiču mislima pretočenima u riječi.
Kad ti se dogodi da čitajući nečije stihove ili riječi, iste osjećaš svojima; osjetiš i potrebu saznati o kome se radi, tko je to na „istome putu“... putu NEPRISTAJANJA.
Pomalo možda već i pretjerujem, pozivajući se stalno na generaciju IZGUBLJENIH; no da li je to zaista pretjerivanje, ili mi moj nutarnji glas sasvim točno ukazuje na naše postojanje. Naše, jer sam i sama dio generacije koja više nigdje NE PRISTAJE.
Suočila sam se s tom činjenicom i prihvatila je kao karmu. No prihvaćanje je toliko uvjetno. Bilo je potrebno kako bih sačuvala zdrav razum; ali teško je prihvatiti da si za pola života prestar, a za drugu polovicu premlad – sredina pak više ne postoji.
Bunt je ono u što smo se pretvorili. Nas, nekolicina. Budnih... i čitavo vrijeme druženja sa zbirkom „Nepristajanje“, mene, kao pripadnika te nesretne generacije nije napuštao osjećaj kako se pjesnik upravo nama – svojoj generaciji obraća. Kako je to samo opipljivo u stihovima pod nazivom „NE OKREĆI SE, SINE“
Dejan je svakako jedan od tih budnih. On isto osjeća kako nigdje NE PRISTAJE i na to NE PRISTAJE. Odbija biti brod u boci, kojemu luka ne treba, on nikada nigdje neće pristati on postoji s razlogom da bi bio zatočen. Čak i da ga netko iz samilosti baci u vodu, brod u boci i dalje je u boci a plov je rezerviran za njegovu tamnicu. Tužno, zar ne!?
Dejan će radije NE PRISTATI ali iz svog slobodnog plova – on će lutati oceanima, borit će se s olujama, valovi će ga bacati na stijene... i potopiti konačno, čega je savršeno svjestan – Dejan jednostavno NE PRISTAJE ne biti sretan u vlastitoj slobodi – koju mu je upravo NEPRISTAJANJE omogućilo.
On vrišti svojom knjigom. O kada bi ljudi čitali pjesnike, umjesto da ih smatraju čudacima – koliko bi toga iz pjesama mogli naučiti o ŽIVOTU, o SLOBODI, o HTIJENJU da se KAŽE ono što njima – ljudima i pored zdravih očiju promiče.
... ili ne promiče, ali većina PRISTAJE dragovoljno zažmiriti radi obećanja, klimavog osjećaja sigurnosti ili pak sebičnog komfora. Pjesnici pak „Žmure dok pevaju. I lako ih je ubiti. – Pišu prećutano. Teško ih je razmumeti. A lako osuditi.“
Fini cinizam je ono što se provlači kroz listanje stranica ove knjige i prebiranje po stihovima koji ukazuju na svu glupavost jednog vremena koje je uspjelo obezvrijediti sve što je bilo vrijedno, a uzdignuti u nebeske visine otpad po kojem je prosuto biserje – umjetno naravno, no bitno je da sjaji i da nosi dah neke servirane egzotike.
Ako se istinske demokracije ugledaju u buntovnim ljudima, kako je baš danas prilikom svojega gostovanja u Zagrebu istakla ugledna teoretičarka i aktivistica Naomi Wolf (što se krasno poklopilo s mojim druženjem s Dejanovom knjigom); onda su na ovim prostorima istinski demokrati rijetki (čuđenje u svijetu) u mnoštvu i hodaju naoružani perima i mastilom. Smatrani zastarjelima, mladi ostarjeli bremeniti su idejama koje nisu imali prilike predlagati...
Vratimo se generaciji „izgubljenih“ kojoj je jučer oteto, sutra joj se izruguje, a u danas ne pristaje. Takva može opstati još jedino u pjesmama – o vremenu, dakako!
Krk, 14. rujna 2009. godine
Elfrida Matuč-Mahulja
Збирка песама Дејана Ђорђевића која носи тачно пронађен наслов Неирисшајање, доноси једно вишезначно поетско писмо које је израз оног познатог начела , ничег сувише. У овим кратким, лапидарним песмама, једна дубока свеобухватност изражена је на веома сажет начин.
Ћорђевићеве песме највише доносе тамо где се песнику посрећило да једним заоштреним сатиричким гестом проговори о безумљу савременог света, као рецимо у песми "Преживети дан" у којој песник поентира:
"Дан је резервисана истина за оне који га преживе".
Тамо где се песнику посрећило да чињенице из пресног животног реалитета пројектује у осетљиву рефлексију о свету, као у песмама: "Заборављени од Бога", "Долазим и одлазим", "Писати на даљину", "Чему песма" или "Касно". Наведене песме, свакако представљају најсрећније тренутке збирке Неирисшајање. Стихови из песме "Касно", могли би бити нека врста лајт мотива читаве ове збирке у којој се све песме на један природан начин заобљују у смисаону целину.
А оно најлепше је то што иза Ђорђевићевих ироничних отклона не стоји неки пуки его-трип, као што је то данас често случај у савременој поезији већ људска топлина, самилост и мисао о сопственој недовољности. То је иронија која сагорева сваку тривијалност и упућује на смисао једног вишегреда.
Драган Јовановић Данилов
Djordjevic Dejan NEPRISTAJANJE/DISAGREEING (Nonacceptance). Pesme/Poetry. Leskovac. FILEKS. 2007 47 p.
In front of us is a collection of poems, varied, interesting, and out of the ordinary. Wise, philosophical, dedicated to the eternal themes but expressed in short spurs of declaration. Sounds modern but, in fact is ageless. The first poem, “Opening”, is dedicated to the great Greek philosopher Diogenes.
When I open the window
from the moldy barrel
I hear the philosopher’s voice:
“Do not shade my sun.”
An insect
flies into the room
and May is fading.
The candle is dying out.
The next chapter, The Day is Passing, starts with the poem ”You and Nobody Else”, where
“you” is not some significant and unforgettable woman, but those who “:announced the dawn” and “stole the blackness from the night. Believed in tomorrow. Two times killed God, lived for today” – obviously the politicians, leaders who are, unfortunately, “You for yourself, for us whatever is left.”
This sounds like a fresh way of portraying a specific political-historical moment that is, however, applicable to many. “Today” is not a regular haiku but looks like it: “ not like yesterday./It arrives with the morning./Fresh reasoning, and a bit of truth.” In the “Time”, the poet ignores space. Thinks about philosophy, passing the test: of maturity: Again, a fresh, witty way of echoing “Repetitio mater studiorum” and telling: history teaches. “From today to today” is step further in the author’s disagreeing with the status quo and those who could be called “stars in trans” and “rootless pumpkins”, knowing that the word “zvezda/star” can also be a person who is “famous” while “Pumpkin” is also an empty head. If rootless, it is clearly a synonym for “a nobody” type of person. And why? Because such are counting days from today to today, not learning from the past history...The poem “Survive the Day” shows the way: “Free oneself from dreams and negative expectations”, then “Wisdom makes all the paths the same, and the day becomes a reserved truth for the ones who survive”. Wise and lighter in its mood is “So the Day Passes” where the atmosphere suggests a balance, harmony in which both young and old can find happiness. The poem “Life” consists of short statements that carry a surprise and unexpected ending: Life lasts forever./Each love leaves a mark.. The day passes in vain. Like a reserve, an unfinished dream.” The next poem is about people of the author’s kind, who in the seventies “spoke of Baudelaire and waited for Godot”. This poetry is full of literary echoes, puns, wise sayings and food for thought.
In the “Farewell” the poet addresses his friends with “We need to turn off all the lights of this world and say good bye to all. The moon is careless with the stars. Friends, these are dead days with no sun and no rest. Dying is my discipline.” The last chapter is lighter, the hope is in poetry and writing. “The poets” Dejan Djordjevic tells us, “close their eyes while singing and it is easy to kill them” They are hard to understand and easy to be judged (and prosecuted). ” Talking about the “tragic Poets”, he says
If the poem is their life
let them live.
If the poem is their call
respond.
If the search is their meaning
let them search.”
He concludes “Writing in our time is difficult.” And after all that, he met Marina and turned from poetry to life. The reader smiles with understanding: This is a good, healthy message. We like it. Read this poetry!
Reviewed by Mira N. Mataric
California
Dejan Đorđević, Nepristajanja, FILEKS, Leskovac, 2008.
Danas je teško uzeti u ruke neki novi pjesnički tekst i trepereći, prije potpunog uranjanja u sadržaj, odgonetavati znak po znak, slovo po slovo naslova, podnaslova i drugih «pragova» kojima počinje ritual druženja s Drugim. Svijet je toliko preplavljen različitim tekstovima da je pravi pothvat pobjeći od njih, a ne priželjkivati susret s njima. Sve je, naime, pretvoreno u tekst i sve se čita: i književnost i izvanknjiževna zbilja. I sve se isto tako živi – i literaturna i literarna zbilja. Pa kako onda u moru informacija zastati kod one prave? Kako, naposljetku, čitati? Što i – kome?
Moram reći da je susret s pjesničkom zbirkom Dejana Đorđevića u tom kontekstu veliko iznenađenje za mene. Spomenutog autora prije nisam čitala, nisam imala nikakvih ni preduvjerenja ni predodžbi o kontekstu iz kojega dolazi. Listajući Nepristajanja odmah sam osjetila raspoloženje, bitno lirsko, kao osobit stav prema životu ili, možda konkretnije - kao osobni odabir pogleda na stvari i vrijeme. Lirski junak (ili lirsko Ja) koji drži taj prostor «nepristajanja» ranjiv je i razocaran izvanjskom grubošću te neprestano traži povoda za ono što zove "udaniti se". Traži mjeru ili paralelu iz «objektivnog svijeta», ali ih ne nalazi smatrajući da bi tom profanacijom na neki način njegovo postojanje izgubilo autentičnost i smisao «izvanjske položenosti» pa "krivicu" za izuzetnost dijeli s generacijom («Govorili smo Bodlera, čekali Godoa»). Zanimljive su pritom Đorđevićeve slike ("nekoliko brzina ćutanja"), koje su sve u funkciji doživljaja vremena kao vječne sadašnjosti. Mjestimice me taj lirizam i sklonost mudrim opažanjima («Danas») podsjeća na urbani otpor pjesnika Slavka Mihalića («Oproštaj» se sasvim sigurno intertekstualno vezuje uz «Majstore, ugasi svijeću», na osjećaj straha od kraja koji Mihalić «dočarava» pojmom ozbiljnosti: »došla su ozbiljna vremena. /Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću. // Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.» Negdje u pozadini ovih stihova osjeća se jeza. Ili, u najboljem slučaju asocijacija na sljedećeg vjesnika burnih dana. Jakova Gordina, recimo.
Premda uronjen u raspoloženje kao temeljnu kategoriju postojanja, lirski rukopis Dejana Đorđevića detektira stanje svijeta, sudbinu pojedinca i iskrice nade koje se pojavljuju na mjestima gdje ih se najmanje očekuje. Pjesnika odlikuje osebujna poetika, apartan stil, razoružavajuća lirskost. A to znači da je čitatelju rekao nešto važno, nešto zbog čega vrijedi čitati i pamtiti ovu poeziju. Naučio ga je, naposljetku, i korisnim nepristajanjima.
Irena Lukšić